Klinički značaj aritmija je veliki,  obzirom da  su one česta pojava u svakodnevnom životu. Aritmije mogu   biti sasvim  bezazlene ali  mogu biti neugodne i zabrinjavati bolesnika.

Također i mogu biti  i  po život opasne  aritmije koje nekada bolesnici čak i  ne osjećaju a  iste je potrebno na vrijeme prepoznati  i adekvatno  liječiti.

Koji su simptomi aritmija?

Bolesnici  sa aritmijom nekada ne osjećaju nikakve smetnje.  Većina bolesnika sa aritmijom  osjeća kucanje vlastitog srca(palpitacije),  ili  osjeti kucanje srca dok leži na lijevoj strani. Neki bolesnici prijavljuju  probadanje u lijevoj strani grudi, brz zamor.

Poseban oprez treba  obratiti kod pacijenata  koji zbog tahikardnih ili bradikardnih poremećaja ritma  imaju gubitak svijesti (sinkopa) ili vrtoglavicu.

Koji su uzroci aritmija?

Zbog  mogućih posljedica poremećaja ritma srca (aritmije) važna je pravilna dijagnoza i liječenje tih stanja.

Uzroci aritmija mogu biti u samom srcu a to su:ishemijska bolest srca, kardiomiopatije, upalne  bolesti srca, urođene anomalij ili hipertenzivna bolest srca, bolesti sprovodnog sistema i dr...

Aritmije se mogu javiti i kod endokrinih bolesti a to su:pojačana ili smanjena funkcija štitnjače( hipertireoza  ili , hipotireoza),bolesti pluća, upalna i toksična stanja, prekomjerno konzumiranje alkohola, reumatska bolest  zalistaka,a u nekim slučajevima uzrok nije poznat.

Aritmije mogu izavati i excitansi :nikotin  i kofein, droga, a mogu se javiti u stresu naročito kod mlađih osoba. Aritmiju mogu izazavati  također:  malokrvnost (anemije), policitemije,  poremećaji acidobazne ravnoteže ili elektrolitski  i hormonski disbalans a mogu se javiti i  kao  nuspojava uziman ja nekih lijekova.

Dijagnoza aritmija

Kod većine bolesnika najvažnija  dijagnostička metoda aritmija  je  elektrokardiogram (Ekg ).

Kontinuirani 24-časovni Ekg  Holter test (ili Holter Ekg monitoring)

Kod pacijenata kod kojih na osnovu simptoma ljekar kardiolog posumnja na kratkotrajnu aritmiju koja nije dokumentovana Ekg snimkom  indicira se  kontinuirani 24-časovni Ekg  Holter test

On omogućava otkrivanje čak i kratkotrajne aritmije i pri tome je važna korelacija simptoma bolesnika sa Ekg  snimkom (tokom  Holter testa Ekg-a   bolesnik vodi dnevnik aktivnosti).

Ekg se monitorira  za vrijeme uobičajenih dnevnih aktivnosti bolesnika.

Na osnovu Ekg monitoringa se može indicirati ugradnja pacemakera kod poremećaja ritma koji to zahtijevaju ili se indicira ergo test, elektrofiziološko ispitivanje, koronarografija gdje se jave maligni poremećaji ritma uz tipične  ishemijske  promjene u Ekg-u. Koje koreliraju sa simptomima.

Nekada je u slučaju kompleksnih aritmija i poremećaja provođenja potrebno uraditi  i elektrofiziološko ispitivanje.

Koje  se najčešće  aritmije otkrivaju Ekg-om i Holter testom?

Uopšteno aritmije se mogu podijeliti na pretkomorske i komorske. Najčešće aritmije su preuranjeni srčani tonovi ili  exstrasistole a mogu  se javiti  kao izolovane pretkomorske i komorske koje su benigne ali i kao maligne extrasistole( u vidu R/T , učestalo u kupletima  ili kao VT ili VF dr.).

Slijedeća najčešća aritmija je  tahikardija (ubrzan rad srca gdje  puls >100/min) koja može biti pretkomorska ili komorska tahikardija. Javlja se kod povećanog tonusa simpatikusa,  u stanjima emocionalnog stresa, napora, kod hipertireoze, sniženog krvnog pritiska(hipotenzije),  anemije, krvarenja, uživanje nikotina, kofeina, djelovanje nekih lijekova (efedrin i dr.).

Liječenje komorske tahikardije uključuje primjenu antiaritmika, ali u nekim slučajevima i elektrokonverziju (elektrošok).  Kod nekih takvih  bolesnika je indikovana ugradnja specijalnog uređaja,  kardioverter defibrilatora(ICD).

Najteži poremećaj ritma je komorska fibrilacija koja se liječi hitnom primjenom elektrošoka.

Sinusna bradikardija predstavlja sinusni ritam sporiji od 60/min. Uzroci mogu biti fiziološki (npr. kod sportista), povećan tonus vagusa, u snu, kod povećanja intrakranijalnog pritiska), kod hipotireoze ili bolesti sinusnog čvora.

Na 24h Holter testu se otkriju i sinusne pauze  koje, ukoliko su duže od 3000 msec, su indikacija za pacemaker.

Među najčešćim  poremećajima  ritma, (najčešće poznata  našim pacijentima kao aritmija absoluta), je fibrilacija  pretkomora (fibrilacija atrija).

Učestalost  ove aritmije  raste sa godinama života a značajna je  zbog  veće učestalosti moždanog udara kod ovih bolesnika (veća učestalost moždanog udara u ovih bolesnika je  pet do sedam puta u poređenju sa vršnjacima istog pola koji nemaju fibrilaciju pretkomora).

Osim toga ovaj poremećaj ritma slabi  funkciju srčanog mišića i dovodi do zamora.

Ovi bolesnici stoga pored  antiaritmika, lijekova koji se koriste za liječenje aritmija ,  u terapiji uglavnom moraju imati i  antikoagulantnu terapiju –lijekove koji razrjeđuju krv u tih bolesnika.

Česti uzroci ovog poremećaja ritma su povišen krvni pritisak (hipertenzija), koronarna bolest srca, oboljenje štitne žlijezde (hipertireoza).

Kod nekih bolesnika  sa ovim poremečajem ritma koji se ne može nikako  regulisati  primjenom antiaritmika, radi  se radiofrekventna ablacija, odnosno izolacija plućnih vena.

WPW syndrom  je nenormalni srčani ritam srca gdje se električni impulsi  provode nenormalnim  putem iz pretkomora u komore zbog čega dolazi do napada  tahikardije. Taj  zaseban put postoji već pri rođenju  ali se impulsi tim putem provode samo povremeno. 

Naročito u slučajevima tahikardije u WPW sindromu , posebno u mladih osoba  je korisna kateterska ablacija .   Treba napomenuti da  sve aritmije ne zahtijevaju liječenje. 

Aritmije se liječe lijekovima koji se  nazivaju antiaritmicima. Naravno  pored toga pacijent mora prestati sa pušenjem cigareta , uzimanjem kofeina i drugih  excitansa, treba   liječiti druge uzroke  aritmije koji su gore navedeni(liječiti bolesti pluća, pojačanu ili oslabljenu funkciju štitnjače i dr....). Lijekovi  se ordiniraju prema  ozbiljnosti   aritmije verifikovane Ekg-om ili Holter testom,  simptomatskom i kliničkom stanju.

Pacijent sa aritmijom  zahtijeva redovne kontrole kardiologa uz eventualno ponavljanje 24 h Holter testa na osnovu kojeg se preporuče dalji modaliteti liječenja .